Mjesečni dnevnik: januar

Dakle, došli smo i do trenutka za pisanje i objavljivanje januarskog dnevnika, aka prvog mjesečnog dnevnika u 2021. godini. Januar – mjesec za koji uvijek vjerujemo da predstavlja idealan momenat za početak svih naših promjena, planova, odluka i čega već ne, a najčešće ispadne samo skup dana koji nam služe da malo dođemo sebi nakon intenzivne praznične atmosfere i svih posljedica koje iz nje proizilaze. Zapravo, januar je mjesec koji dođe nešto kao onaj dan između nedjelje i ponedjeljka, dan koji nam uvijek treba. E pa evo šta je to sve obilježilo taj i takav januar.

FILMOVI I SERIJE. Jedna od planiranih i priželjkivanih novina, koju sam uspjela primijeniti odmah na početku godine (mislim, nije da traži neki konkretan rad i napor, ali hej), jeste i vraćanje nešto intenzivnijem gledanju filmova. Serije su, što već neko vrijeme traje, preuzele glavnu riječ i koliko god da ih ima sjajnih, a svi znamo da ima, toliko sam se navikla na njihov format, nebitno da li je riječ o kraćim ili dužim epizodama ili jednosezonskim ili višesezonskim ostvarenjima, da sam skoro pa zaboravila kakav je to uopšte osjećaj sjesti i pogledati film. Ovdje možemo ostaviti prostor za jedan od onih mimova „film koji traje dva sata – ne, nikako; sedam sezona serije s epizodama od pola sata – da, uvijek, daj sve i daj odmah“. Uglavnom, evo šta se sve našlo na mom spisku za gledanje prethodnih dana.

Prvo što sam pogledala ove godine jeste Corpus Christi, poljski film iz 2019. godine koji prati priču o momku koji se, spletom raznih okolnosti, nakon što je pušten na uslovnu, počne pretvarati da je svešteno lice. Počinje da mijenja sveštenika u jednom manjem mjestu i polako se upušta u razumijevanje zajednice u kojoj se našao i pokušava riješiti probleme ljudi koje upoznaje i sa kojima se susreće. Nesreće, nasilje, ne baš bajni životi, u kombinaciji sa nekim preludim scenama koje prosto pršte od humora – zajedno su dali jedan prilično dobar film. Dalje, tu je i Netfliksov The Trial of Chicago Seven, čija je radnja smještena u 1968. i 1969. godinu i prati priču o protestima tokom Demokratske nacionalne konvencije u Čikagu, koji su bili praćeni neredima i demonstracijama te rezultovali višestrukim hapšenjima. Organizatori demonstracija optuženi su za podsticanje nereda i nasilja, te je pokrenuto i suđenje, koje je zapravo centralni dio samog filma. Riječ je o filmu koji ne samo da se bavi tematizacijom važnih istorijskih pitanja i trenutaka već to radi i na jedan vrlo zanimljiv, gledljiv i dinamičan način, što mu daje samo još jedan dodatni plus.

Da ne zapostavimo animirane filmove, red je da se spomene i apsolutno predivni  Soul. Junak ovog animiranog filma je Džo Gardner, nastavnik u muzičkoj školi koji mašta o tome da ostvari karijeru i kao džez muzičar, čemu se njegova majka izrazito protivi, jer bi to značilo odbijanje koliko-toliko sigurnog posla koji trenutno ima.  Džou će se ukazati prilika za nastup koji bi mogao promijeniti sve u njegovom životu, ali na tom putu će se ispriječiti ni manje ni više nego upadanje u jedan šaht, koje će priču okrenuti u smjeru bavljena pitanjima postojanja života prije i nakon smrti, osjećaja zahvalnosti i upitanosti nad smislom postojanja. Iako je početni dio filma pomalo apstraktniji i usporeniji, brzo se uhvati prilično fin ritam i dobijemo jednu divnu i driljivu priču za koju vrijedi izdvojiti vrijeme. A kad smo već kod izdvajanja sopstvenog vremena i upitnosti da li se isplatilo, hajde da spomenemo i Mank. Film za koji su svi, i prije nego što su ga vidjeli, mogli gotovo bez sumnje reći da će izazvati dosta pažnje i ući u trku za razne prestižne filmske nagrade. Riječ je o biografskoj drami koju je režirao Dejvid Finčer, koja je usmjerena na život Hermana Mankevica, koji je, zajedno s Orsonom Velsom, radio na scenariju za Građanina Kejna. Da, film odlikuje sjajna gluma,  prepun je omaža različitim filmskim ostvarenjima, postupcima i ličnostima, sjajna je zamisao uvezati priču koja je u srži samog scenarija koji se piše sa  pričom koja odlikuje vrijeme u kojem se stvara, i vjerujem da je nekome ko bolje poznaje taj cijeli svijet vjerovatno puno zanimljiviji za gledanje i može ga smatrati i te kako uspješnim, međutim, ja sam imala samo jedan problem s njim – bio mi je neopisivo dosadan. Da. Ok, prelazimo sada na Nomadland, koji možda takođe nije najzanimljiviji film koji ćete ikad pogledati, makar na nivou događajnosti, ali je na mene ostavio zaista snažan utisak. Film je zasnovan na knjizi naslova Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century, a Franses Makdormand, kojoj je pripala glavna uloga, igra ženu u jednom malom američkom mjestu koja ostaje bez posla nakon što se zatvori fabrika u kojoj je radila zajedno sa mužem, koji je nedavno umro. Nakon što ostane bez onoga što je činilo okosnicu njenog života, ona polako postaje dio zajednice nomada koji prelaze u kombije i kampere i u potrazi za različitim sezonskim poslovima putuju od jednog mjesta do drugog. Dio likova prikazanih u filmu su činili stvarni nomadi, osobe koje žive ovakvim načinom života i koje se u filmu glumile zapravo same sebe. Ono što daje posebnu dimenziju filmu jesu i divne scene i podjedanko divna muzika. Riječ je o filmu koji pokreće mnoštvo pitanja , što o najrazličitijm posljedicama ekonomske krize, što o surovosti današnjeg života, što o međuljudskim odnosima, saosjećajnosti i solidarnosti. Prava ljepota od filma! Znate onaj osjećaj kad, odmah nakon što završite gledanje filma, pomislite kako biste ga mogli još jednom pogledati? E ovo je meni jedan od njih. I polako ali sigurno dolazimo do filma Promissing Young Woman, koji na jedan prilično originalan i pomalo neočekivan način tretira pitanje odnosa, što nasilnika, što okoline, porodice i prijatelja, što sistema i države, prema žrtvama silovanja. Keri Maligen je sjajno odglumila svoj lik, ženu koja pokušava osvetiti prijateljicu koja je bila žrtva silovanja i na neki način zadovoljiti pravdu. Početak filma, i uopšte njegov prvi dio, zaista djeluju snažno i autentično, i stalni preokreti koji se redaju, a s kojima mi kao gledaoci počinjemo polako da sklapamo kockice priče koja se odmotava pred nama, funkcionišu sjajno, daju nam nešto dinamično i drugačije. Ipak i pored te posebnosti, drugi dio filma je, ja bih rekla nažalost, nekako otišao u takvu krajnost da je cijela priča ostala da se njiše na nekoj labavoj granici nedefinisanosti između tragičnosti, pretjeranosti i apsurda. I pored tog variranja na planu kvaliteta načina na koji se predstavlja priča, ovo je važan film, koji se dotiče teme o kojoj moramo pričati i pisati i stalno se podsjećati na to da je, nažalost, dio naše stvarnosti, i zbog toga ga svakako treba pogledati.

Dalje, tu je jedno sjajno ostvarenje naziva Small Axe, britanska serija filmova koje je režirao Stiv Mekvin. Sastoji se od pet filmova (Mangrove; Lovers Rock; Red, White and Blue; Alex Wheatle; Education), koji su međusobno nepovezani na planu radnje, ali se konceptualno uvezuju u jednu širu sliku koja svjedoči o životu crnačkih doseljenika u Londonu u periodu od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Filmovi se užom tematikom, kvalitetom i dužinom međusobno razlikuju, ali zajedno čine ostvarenje koje je vrijedno svake preporuke. Posebno drugi film, Lovers Rock, koji nam vrlo uvjerljivo i detaljno, prvenstveno kroz muziku i pokret, prenosi atmosferu jedne kućne žurke u Zapadnom Londonu 1980. I za sami kraj ove sekcije, tu je genijalni dokumentarni serijal Martina Skorsezea Pretend It’s a City, posvećen urnebesnoj Fren Lebovic. Serijal sadrži sedam epizoda, u kojima Lebovic govori o različitim temama: o svom odrastanju i životu, o dobrim i ne tako dobrim stranama života u Njujorku, od organizacije saobraćaja, tempa života, stanarina pa do stanja u kulturi i odnosa prema sopstvenom pisanju. Ima zaista svega, njene opaske su urnebesne, a još bolje su rekacije koje izaziva kod svojih sagovornika, prvenstveno kod samog Skorsezea. Tačno sam uživala gledajući.

PLAN ZA ČITANJE. Da li imam neki precizno i jasno formulisan plan kad je riječ o knjigama koje želim čitati ove godine? Pa i ne baš. Da li imam neke naslove koje već neko vrijeme, neko bi rekao i predugo, ostavljam na „samo da ovo završim pa krećem s ovom knjigom“ gomilu? I te kako. Evo nekih knjiga (okreće se prema polici koja samo što nije pala pod silnim teretom) čijem se čitanju u narednom periodu iskreno radujem:

  1. Večer  u raju, Lusija Berlin
  2. Njeno telo i druge žurke, Karmen Marija Mačado
  3. Zdravo, svete, Hana Fraj
  4. The Flight of Icarus, Raymond Queneau
  5. Sedma funkcija jezika, Loran Bine
  6. Midlseks, Džefri Judžinidis

Ako ste čitali nešto od ovoga, obavezno javite utiske. I time zapravo dolazimo i do samog kraja ovomjesečnog dnevnika, prvog u 2021. Do narednog čitanja!

Objavljeno od strane

Sakupljač materijala za ovu svaštaru, koju čine preporuke i osvrti na različite sitnice koje život znače (ili ga malo uljepšaju, ako ništa drugo).

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s