Kirka, Madlin Miler: savremena priča na temeljima antičkog mita

Trend reinterpretacije grčke mitologije u posljednje vrijeme postao je i te kako popularan i raširen, u dobroj mjeri zahvaljujući autorkama kakve su npr. Madlin Miler, Natali Hejns i Pat Barker. Da me ne shvatite pogrešno, ne mislim da je riječ o nekoj novini, svi vrlo dobro znamo da je postupak oslanjanja na mitološko nasljeđe, pa samim tim i ono antičko, prisutan sve vrijeme u nekoj formi u književnosti, i kulturi uopšte, ali ove autorke su taj postupak popularizovale u jednoj specifičnoj formi i prilično intenzivno i direktno – bez potrebe za osavremenjenjem na planu lokalizacije same radnje ili preuzimanja samo određenih elemenata koji se transformišu u skladu s prirodom i idejama odabranog djela. One ne izmještaju toliko likove o kojima pišu iz njihovog konteksta koliko zaprav samo pružaju jednu novu perspektivu kako se njihove priče mogu čitati. Tako je i priča o čarobnici Kirki, koja je svoje mjesto našla u Homerovoj Odiseji, kod Ovidija, u Hesiodovoj Teogoniji, sada doživjela i veoma popularnu romanesknu reinterpretaciju zahvaljujući autorki Madlin Miler.

Madlin Miler, koja se, pored pisanja, bavi i podučavajem grčkog i latinskog, jer je diplomirala i magistrirala klasične jezike, nije nova autorka čiji se prevod tek pojavio na našim prostorima. Prije Kirke, koja je ove godine prevedena i objavljena u izdanju Lagune (u Hrvatskoj je prevedena i objavljena u izdanju Profil knjige krajem 2019. godine), objavljena je njena knjiga Ahilov pev (Evro Book), a iz naslova je lako zaključiti da zanimanje za antiku nije novina koja je autorki došla s pisanjem Kirke.  

Knjiga zapravo prati život čarobnice Kirke od njenog rođenja i odrastanja u domu oca Helija, odnos sa braćom i sestrama te raznim nimfama, titanima i bogovima s kojima dolazi u susret. Od početka junakinja se prikazuje kao ona koja je drugačija, koja se izdvaja – svojom prirodom, ponašanjem, moćima, odnosom koji razvija prema božanskim bićima, ali i prema smrtnicima. Upravo ta njena izdvojenost, koju autorka u kontinuitetu naglašava, predstavlja početnu poziciju koja određuje Kirkin dalji životni tok i otvara prostor za susrete koji će ispuniti stranice koje slijede. To njeno neuklapanje, kao i strah bogova od nečeg što je drugačije i što možda neće moći kontrolisati, što ih može ugroziti, dovelo je do toga da Kirka bude kažnjena protjerivanjem iz dvora na pusto ostrvo Eju. Od toga ostrva ona će s vremenom praviti dom, ali će nastaviti i razvijati svoje moći, shvativši da je ona u kojoj je najbolja ujedno i ona s kojom je sve započelo – mogućnost transformacije.

Iako su bitni susreti za Kirku počeli već u ranom djetinjstvu – npr. susret s Prometejem i Glaukom – tek od trenutka kada počinje njen život na ostrvu, oni postaju učestali i sve raznovrsniji i zapetljaniji. Jedna od zanimljivih stvari u vezi s ovom knjigom jeste ta što autorka priču o Kirki nije izolovala od ostalih junaka, naprotiv – trudila se da ih što više poveže u jednu cjelinu i da priču gradi na preplitanju nihovih puteva. Tako saznajemo nešto više i o Hermesu, o Ateni, o Scili, o Jasonu i Medeji, o Dedalu, Ikaru, Minosu, Pasifaji, Arijadni i Minotauru, a naravno i o Odiseju, Penelopi i Telemahu, ali preko njih saznajemo mnogo toga i o Kirkinoj sudbini, prirodi i njenoj postepenoj transformaciji.

Od početka pa do samog kraja knjige, Kirka stoji na nekoj granici između bogova i smrtnika – njen susret s Prometejem na samom početku svjedoči o toj vezi, jer Prometej je taj koji je kažnjen zbog svoje pomoći ljudima; njeni počeci na putu otkrivanja sopstvenih moći usko su vezani za transformaciju smrtnika Glauka u božansko biće; dublji odnosi koje razvija upravo su odnosi sa Dedalom, Odisejem i Telemahom. Složenost njene prirode i pomenuti osjećaj nepripadanja dobrim dijelom su određeni tim jazom, koji je istovremeno i konstanta u njenom biću, ali i primjer njenog preobražaja:

Nekada sam mislila da bogovi predstavljaju suprotnost smrti, ali sada uviđam da su oni najmrtviji od svega jer nepromenljivi su i ništa ne mogu da zadrže a da im ne isklizne iz ruku.

Sve su ovo segmenti koje o Kirkinom liku možemo naslutiti i iz antičkih tekstova, neki su naglašeniji, na nekim se više insistira, drugi se samo provuku kroz koji red obimnijih tekstova, neke je autorka učitala kao novinu, istina, ali ono što ovu knjigu izdvaja jeste to što objedinjuje i svijest o prethodnoj tradiciji opisivanja Kirkinog lika, ali joj istovremeno, kao ženskom liku, daje vrlo jasan glas i prostor da se svi djelići poznate nam priče uvežu u jednu cjelinu:

Kasnije, mnogo godina kasnije, čuću pesmu o našem susretu (…) Nisam se iznenadila što su me tako prikazali: kao gordu vešticu koju je porazio junakov mač, pa sada kleči i moli za milost. Ponižavanje žena mi se činilo kao jeftina pesnička razonoda. Kao da ne može biti priče ako mi ne puzimo i ne plačemo.

U toj namjeri zapravo i leži novina ove interpetacije mita, a takav je slučaj recimo i sa Natali Hejns i njenom pričom o Trojanskom ratu, dakle nema potrebe da se staro izmjesti i  lokalizuje u savremenom kontekstu, dovoljno je posmatrati ga iz nove perspektive, određene savremenim trenutkom.

Kirka možda ne nudi neku posebnu originalnost ili inovativnost kad je riječ o načinu na koji se može pristupiti poznatoj građi iz antike, Madlin Miler zapravo slaže priču kao neki mozaik sačinjen od kockica koje su nam svima poznate i dostupne, ali kroz sam taj čin slaganja, baš na takav način, otkriva i neku svoju namjeru. U Kirki nalazimo ponovo ispričanu antičku priču, ali ona nije samo slaganje segmenata iz raznih prethodnih tekstova, tu je autorkina namjera da se pozabavi karakterizacijom junakinje, tu je momenat ljubavne priče, tu je avanturistički duh, tu je osjećaj da čitamo jedan roman o odrastanju, naglašena psihologizacija… Priča je na taj način zapravo postala savremenom čitaocu relevantna. Upravo ta hibridnost, a ona je prisutna i na planu jezika, koji meandrira od onog koji bi više odgovarao prevodu antičkih tekstova do onog koji je mnogo bliži savremenim djelima, možda i pomaže uspostavljanju osjećaja saživljavanja s junakinjom, jer je više ne posmatramo samo kao hladnu i bezličnu junakinju mitova, a vjerujem da u tome i leži ključ svjetskog uspjeha ovog djela. Dok s jedne strane možemo u tome vidjeti autorkinu potrebu da Kirku do krajnjih granica predstavi kao lik s kojim se možemo gotovo bespogovorno saživjeti, u nekim momentima to može djelovati prosto prenaglašeno i presentimentalno.

Kao što Kirka cijeli život leluja između bogova i smrtnika, tako i Kirka donekle leluja kad je riječ o prijemu. Autorka je uspjela da se izbori s temom koju je odabrala, mislim da će svako osjetiti i prepoznati njeno istinski dobro poznavanje raznih detalja kad je riječ o grčkoj mitologiji (a s druge strane ne morate uopšte biti nešto pretjerano upućeni u detalje da biste čitali ovu knjigu), kao i sposobnost da ih uvezuje u širi i širokoj publici zanimljiv narativ. Utisak koji sam stekla tokom i nakon čitanja jeste da ni sama autorka nije pisanju pristupila s namjerom da stvori neko krajnje inovativno djelo koje će ostati imuno na (pre)naglašene tragove sentimentalnosti, već da ponudi jedno novo čitanje vijekovima stare priče, spakovano u jedan vrlo prijemčiv i savremenom čitaocu zanimljiv i primamljiv narativ. A ni to nije baš mala stvar.

Do narednog čitanja!

Objavljeno od strane

Sakupljač materijala za ovu svaštaru, koju čine preporuke i osvrti na različite sitnice koje život znače (ili ga malo uljepšaju, ako ništa drugo).

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s