Mjesečni dnevnik: jul

Još jedan mjesec ovog pokušaja godine je gotov (mislim na jul, ali malo kasnim s objavom, kako to često biva), što znači da je vrijeme za još jedan pregled stvari koje su obilježile prethodni period. Ako vam treba ideja šta gledati, čitati ili poslušati, mislim da biste mogli naći nešto zanimljivo u nastavku teksta.

SERIJE.  Hajde da počnemo od stvari koje sam gledala u posljednje vrijeme. Imam dvije sjajne serije i dvije možda ne baš tako sjajne, ali pomenuću sve. Počećemo od onih odličnih, naravno. Na prvom mjestu, tu je HBO mini-serija I Know This Much Is True, zasnovana na istoimenom romanu iz 1998. godine. Dvostruka glavna uloga pripala je Marku Rafalu, koji glumi braću blizance Dominika i Tomasa. Kroz priču o odrastanju, životu i odnosu dvojice braće, od kojih jedan pati od paranoidnog tipa šizofrenije, razvija se i šira priča o mentalnoj bolesti, o traumama, s posebnim osvrtom na one višegeneracijske, o načinima na koje se nosimo s gubitkom i tragedijama. Dok jedan sloj radnje prati nagli preokret u životima blizanaca koji nastaje nakon što Tomas, u toku jedne intenzivne šizofrene epizode, u javnoj biblioteci odsiječe sebi ruku, vjerujući da taj čin zapravo predstavlja neki vid neophodnog žrtvovanja, iz tog prelomnog čvorišta granaju se drugi tokovi koji prate različite momente u životima junaka, ali i porodičnu istoriju koja je u dobroj mjeri prethodila njihovom rođenju. Koliko je život pojedinca u nekoj porodici određen životom njegovih predaka, koliko je jaka veza između prošlosti i sadašnjeg trenutka, da li je zaista moguće izboriti se sa svim traumama koje život može donijeti, samo su neka pitanja kojih se ova serija dotiče. Ozbiljna serija, koja se dotiče ozbiljnih tema, koju odlikuje ozbiljno dobra gluma Marka Rafala. Šta više treba za preporuku!

Druga serija koju sam pogledala u julu, a koja mi je i te kako sjela i koja zaslužuje svaku moguću pohvalu, jeste Foodie Love (prevedeno kao Ljubav za sladokusce ili Ljubav za gurmane). Iz epizode u epizodu pratimo odnos dvije osobe, od momenta njihovog upoznavanja, preko njihovih narednih susreta, uz osvrt na prethodna iskustva iz ranijih veza, koja su ih na neki način i oblikovala. Ljubav prema hrani i piću jedna je od najbitnijih crta koje ih povezuju, a ujedno i polazna tačka oko koje se gradi atmosfera u svakoj epizodi: svaki put ih vidimo na novom mjestu, kako probaju novu hranu ili pričaju o njoj, i kako oko nje zapravo pokušavaju izgraditi i nešto složeniji odnos. Divna serija, prepuna prelijepih scena i isto tako krasne hrane. Peporuka: uz gledanje obavezno spremiti nešto za jelo i piće.

I da spomenem i te dvije „ne bi mi ništa bilo ni da sam ih preskočila“ serije. Prva je Stay Here, jedna od onih emisija posvećenih (pre)uređenju prostora (te su mi poseban guilty pleasure), konkretno pokušaju da se određeni objekti koji služe kao smještaj za kratkoročno iznajmljivanje dovedu u što bolje i isplativije stanje. Bilo je nekih simpatičnih ideja, naravno, ali nije baš nešto što se naprosto mora pogledati. A tu je i treća sezona Stranger Things. Daleko od toga da ne volim ovu seriju u cjelini, u prvoj sezoni sam neizmjerno uživala, druga mi je bila i dalje simpatična, istina, više zbog atmosfere koja se prikazuje, scenografije i kostima nego zbog same priče, ali i pak sipmatična. A ova treća, e ona je jednostavno bila suvišna. Najavljena je i četvrta sezona ove serije, ali mislim da će mi biti potrebna baš dobra preporuka da se odlučim za nastavak ove avanture.

FESTIVAL. Jedna od stvari koje su i te kako obilježile prošli mjesec jeste Imperativ. Ovo je bilo treće izdanje ovog festivala, a ove godine bio nam je prijeko potreban, složićete se. Taman kad su otkazane sve promocije, kad su pomjereni datumi objavljivanja mnogih knjiga, kad je sve nekako zamrlo, stigla je vijest o datumu održavanja Imperativa. Koncept je i ovaj put ostao isti, tako da smo imali priliku kupiti dosta zanimljivih knjiga u okviru sajamskog dijela festivala, ali smo takođe mogli poslušati mnoge autore i autorke, poput Zvonka Karanovića, Tatjane Bijelić, Luke Tripkovića, Magdalene Blažević, Ane Vučković Denčić, Slađane Nine Perković, Tanje Stupar Trifunović…

KNJIGE. Kad smo već kod književnosti, evo i knjiga koje sam čitala tokom jula. Odmah da spomenem Hararija i njegov Homo deus. To je druga njegova knjiga koju sam čitala, prva je Sapijens. Dok je Sapijens usmjeren na pitanja koja se tiču čovjekove prošlosti i istorije civilizacije, Homo deus usmjeren je na budućnost, na ono što čovjeka tek čeka. Ili barem sam podnaslov Kratka istorija sutrašnjice na to upućuje. Ta budućnost tema je zapravo tek trećeg dijela, dok su prva dva, zajedno s uvodom, posvećena svemu onome što je do takve budućnosti dovelo i što je na neki način pojašnjava i čini logičnim korakom. U prevodu: ako ste čitali Sapijens, znajte da će vam dobar dio ove knjige biti ponavljanje onoga što je tamo napisano. Ali opet, bez obzira na takav postupak (koji, opet, može biti koristan onima kojima je baš ova knjiga prvi susret s Hararijem), i ovo je jedna sjajna knjiga. Obuhvata gotovo nevjerovatno širok spektar tema i oblasti, dotiče se mnogih ozbiljnih tema, ali autor to čini na jedan vrlo prijemčiv način, definitivno uspijevajući u namjeri, ako mu je to bila namjera, da sve potencijalno komplikovano predstavi na što jednostavniji način. Takve stvari treba cijeniti. Pored osvrta na najbitnije momente ljudske civilizacije, koji su čovječanstvo i doveli u današnju poziciju, pa kako god da je danas vidimo i vrednujemo, centralno pitanje jeste ono koje se tiče prirode mogućih ishoda iz takve jedne pozicije. Da li su sva bića, uključujući i čovjeka, samo skup algoritama? Kako je takvo viđenje uticalo, kako utiče i kako bi moglo dalje uticati na razvoj tehnologije, a i načina ljudskog života uopšte? Šta je to dataizam? Kuda vodi razvoj vještačke inteligencije? Pitanja je mnogo, ali odgovori nisu formulisani kao neka propovjednička uvjerenja, već više kao svojevrsne natuknice, pretpostavke zasnovane na dosadašnjim tokovima civilizacije, koje se mogu potvrditi ili pak pokazati netačnim. Upravo ta sposobnost uočavanja obrazaca i povlačenja paralela među na prvi pogled udaljenim pojavama jedna je od stvari koje me posebno oduševljavaju kod Hararija. One mogu biti na mjestu, a nekad mogu biti samo proizvod onog pripovjedačkog ja, o kojem pišu i Harari i Taleb. U svakom slučaju, preporuka i za ovu knjigu. A detaljniji utisci stižu i nekad uskoro u jednom obimnijem postu.

Zatim tu je beskrajno zanimljiva Maša Kolanović sa svojom zibrkom priča Poštovani kukci i druge jezive priče. Ni o njoj neću posebno dužiti, jer sam joj već posvetila jedan poseban post na blogu (možete čitati ovdje). Maša Kolanović piše o svakodnevnom životu i svim njegovim ustaljenim jezivostima koje gotovo da percipiramo kao normalnosti ili izbjegavanjem govora o njima pokušavamo im oduzeti i stvarnu mogućnost postojanja. Teme koje je odabrala za svoje priče kreću se od opisa postporođajnog stanja žene ili nasilja u porodici, preko odnosa prema migrantima i pokušaja snalaženja u izrazito potrošačkom društvu i svijetu, pa do prikazivanja složenosti porodičnih odnosa, ali i pokušaja pojedinca da razumije svoje mjesto u opštem poretku stvari.

20200812_143448-01

Tu su i dvije knjige koje smo spremali i objavili u Imprimaturu: Nervus vagus i druge priče Milanke Blagojević te Lutak Radmile Karlaš. Ovo je druga Milankina knjiga i stilski i konceptom zapravo vrlo liči na njenu prethodnu zbirku, samo bih rekla da je kao neka naprednija, nadograđenija i izgrađenija verzija. Priče su podijeljene u tri ciklusa, zasnovane su na raznim segmentima iz svakodnevnog života, poput spremanja različite hrane, odlaska u penziju, odlaska u porodilište, pisanja pisama, samo su ti segmenti istrgnuti iz stvarnosti koja nas okružuje i naglašeni na specifičan način kako bi se što bolje transformisali u valjan materijal za jednu priču. Ako ste voljeli Mandarinske patke, voljećete i Nervus vagus i druge priče. Druga knjiga je zbirka priča Lutak autorke Radmile Karlaš, koja na jedan vrlo autentičan i neobičan način spaja tradicionalno i moderno, u smislu izbora tema, ali i jezika, stila i forme. Dok lokalizovanje priča nerijetko izgleda kao da pripada nekim ranijim vremenima, jednostavnost i svedenost jezika i izraza uklapa se više savremenom trenutku pisanja. Njene priče su često negdje na granici između onoga što sa sigurnošću možemo nazvati stvarnošću i onoga čemu lako možemo pripisati odrednicu zamišljenog ili nestvarnog.

U julu sam pročitala i vrlo popularnu Kirku autorke Madlin Miler. Znam da je Kirka na neki način podijelila publiku, pa tako nailazimo na bezuslovne pohvale i svrstavanja u same vrhove raznih nekih lista, ali i na nešto drugačija gledišta, koja počivaju na isticanju toga da je zapravo samo riječ o vrlo uspješnom marketingu. Mislim da taj neki krajnji utisak o ovoj knjizi zapravo nije rezultat poznavanja ili nepoznavanja, voljenja ili nevoljenja, razumijevanja ili nerazumijevanja antičke mitologije, jer Kirkin uspjeh nije toliko u odabiru teme, koliko u autorkinoj sposobnosti da od jednog takvog lika napravi junakinju s kojom se lako na neki način saživjeti i koju je lako prepoznati kao blisku. Neću dalje dužiti ni o ovoj knjizi, jer spremam za kraj ove sedmice jedan detaljniji post posvećen samoj knjizi, uz osvrt i na jedan opštiji trend reinterpretacije antičkih mitova.

I za kraj ovog knjiškog dijela, spomenula bih i jednu zbirku poezije. Riječ je o knjizi Dani punog meseca Vitomirke Trebovac, koja je upravo ove godine objavljena u izdanju Loma. Vitomirka me oduševila svojom prethodnom zbirkom Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni, a stil pisanja prepoznatljiv u toj knjizi prenosi se i u novu njenu zbirku, uz određene modifikacije, ne toliko na planu forme, koliko na planu stavljanja akcenta na određene tematsko-motivske cjeline. Iako mi je prethodna zbirka, barem ovako prema sjećanju, djelovala kompaktnije kao cjelina (a možda je to samo rezultat one najiskrenije oduševljenosti kad se prvi put sretneš s nečijim pisanjem), i ovdje bih izdvojila nekoliko pjesama, kao što su Pustinja, Preobraženje, Devojčici

20200812_143714-01

MUZIKA. I za kraj cijelog posta, evo nekoliko muzičkih preporuka. Prvo je pjesma koja mi je iskočila na jednoj od onih krajnje napornih Instagram reklama (hej, nešto dobro i od njih). Trebalo mi je zapravo malo više vremena dok nisam došla baš do obrade koju sam tada čula, ali traženje se na kraju isplatilo. Riječ je o sljedećoj verziji pjesme: Revenge. Naravno, kad dođete do nje i pogledate objavljene komentare, vidite da niste prva osoba koja je tu došla zahvaljujući pomenutoj reklami. Dalje, da biram pjesmu mjeseca, to bi definitivno bila ova: Casio (Jungle). Znate ono kad negdje u prolazu čujete pjesmu, nebitno da li je već znate ili ne, i onda dođete kući i ne želite slušati ništa drugo osim toga? E to!

Toliko za ovaj julski mjesečni pregled. Do narednog čitanja!

Objavljeno od strane

Sakupljač materijala za ovu svaštaru, koju čine preporuke i osvrti na različite sitnice koje život znače (ili ga malo uljepšaju, ako ništa drugo).

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s