Toni Morison: Najplavlje oko

Roman Najplavlje oko (The Bluest Eye) prvi je roman nobelovke Toni Morison. Prvobitno  je objavljen 1970. godine, a kod nas se javlja 2019. u izdanju Darma Books. Riječ je o romanu u kojem se autorka, pomoću priče o životu djevojčice Pekole Bridlav, koja potiče iz siromašne, problematične, crnačke porodice, osvrće na interakciju složenih odnosa koji se tiču, između ostalog, pitanja klase, rase, nametnutih ideala ljepote, ženskosti, seksualnosti, nasilja i uopšte (ne)mogućnosti pojedinca da svojim djelovanjem utiče na razne posljedice koje iz tih odnosa proizilaze.

Sam početak romana (Neka ostane među nama, te jeseni 1941. godine nisu cvetali neveni. U to vreme smo mislite da neveni ne cvetaju zato što je Pekola nosila dete svoga oca.) već jasno daje naznaku tragičnosti koja će se naći u centru radnje. Da, iako ove dvije rečenice već same po sebi djeluju zastrašujuće i krajnje potresno, one su samo naznaka slike svijeta koji se pred čitaocima polako otkriva kako se fragmenti, jedan za drugim, polako nižu i oktrivaju raznorodne aspekte i sudbine različitih likova koje se slivaju u tu jednu tačku, izrečenu već na samom početku. Dajući glas Klaudiji Mektir, jednoj od djevojčica u čiju će porodicu doći i sama Pekola Bridlav, ali ne odričući se ni glasa eksternog naratora, autorka kombinuje različite persepektive i otvara prostor za mogućnost da priču koju želi ispričati sagleda sa različitih strana, uvodeći razne likove, njihove sudbine, životne priče i tragedije, pokušavajući na taj način pojasniti, koliko je to moguće, kako tokovi i preplitanja međusobno udaljenih i raznolikih faktora mogu odrediti sudbinu pojedinca. Koliko je uopšte pojedinac u mogućnosti da reaguje na te faktore, ticali se oni klasnih i rasnih razlika i posljedica koje iz njih proističu, poput samog ideala ljepote koji se nameće, ili nekih na prvi pogled ne tako definišućih momenata, poput životne priče naših predaka ili osoba s kojima, možda i sasvim slučajno, dolazimo u kontakt, jedno je od suštinskh pitanja koja se u ovom romanu postavljaju.

 

Na samom početku romana upoznajemo dvije sestre, Klaudiju i Fridu Mektir, u čiji dom dolazi djevojčica Pekola, koja nije imala kuda da ode nakon što je Čoli Bridlav, njen otac, pokušao zapaliti njihovu kuću. Upravo će interakcija ovih triju djevojčica poslužiti kao temelj za razvoj motiva plavih očiju, prvo preko primjera lutaka koje su bile popularne među djecom, a koje su bile oličenje ideala ljepote koji je podrazumijevao bijelu kožu, plavu kosu  i plave oči — ono što je ovim djevojčicama bilo nedostižno. Taj motiv očiju (očiju koje su ovdje i ideal kojem se teži, ali istovremeno i sredstvo pomoću kojeg nam njegova ideja biva uopšte dostupna — jer vidom spoznajemo tu fizičku ljepotu) polako će se razvijati i postajati ne samo neki nametnuti, mnogima prosto nedostižni ideal fizičke ljepote, čije nametanje istovremeno podrazumijeva i suštinsko negiranje nečijeg identiteta (negranja samog sebe, odnosno svog Ja (I — Eye), već i želja za nekim drugim životom, određenim drugačijim prilikama koje nude ujedno i drugačiji pogled na pitanje rasnih i klasnih razlika, a samim tim i na oblikovanje subine pojedinca i njegovog identiteta.

Pekoli je još odavno palo na pamet da bi, da su njene oči— one iste oči koje su sadržavale sve prizore i poznavale predele — da su te njene oči bile drugačije, takoreći lepe, i ona bi sama bila drgačija (…) Da je ona izgledala drugačije, možda bi i Čoli bio drugačiji, a i gospođa Bridlav, takođe. Možda bi oni rekli: Aman, vidi tu lepooku Pekolu. Ne smemo nikako da radimo ružne stvari pred tim lepim očima.

Kako se priča dalje odvija, tako ćemo susretati različite likove, neki od njih su samo epizodni, neki su tu stalno, ali svako od nih poslužiće kao dio slagalice koja treba da prikaže što cjelovitiju sliku života. Tu su naravno i životne priče Pekolinih roditelja, počev od njihovog djetinjstva, preko trenutka kad su se sreli pa sve do momenta koji je kulminirao događajem datim na samom početku, ali i do njegovih posljedica. Te njihove priče, u kojima se takođe prepliću sloboda, ljepota, nasilje, porodica, ljubav, propast, ne služe kao opravdanje postupaka, već kao pokušaj razumijevanja kako niz vanjskih i unutrašnjih faktora oblikuje sudbine junaka.

Iako bi svakom od likova zaista trebalo posvetiti pažnju, jer je svaki od njih neizostavna kockica mozaika, ovdje bih se zadržala još samo na jednom gotovo epizodnom liku koji se pojavljuje u drugom dijelu romana. Riječ je o Sapunoglavom Čerču, kod kojeg će na kraju i sama Pekola otići ne bi li dobila ono što je oduvijek priželjkivala — plave oči, najplavlje oči. I njegova priča počinje prije njega samog, daje nam se i sudbina njegove porodice i njegovih predaka, a u njegovom liku kao da su se spojili i svoje mjesto našli različiti vidovi nasilja. Posebno je zanimljivo izlistavanje naslova i autora koje je čitao i isticanje njegove odbojnosti prema Dostojevskom, dok će, istovremeno, u pismu koje upućuje Bogu i na čije pisanje se odlučuje nakon što ga je Pekola posjetila, potegnuti upravo pitanje dječje patnje, nasilja nad djecom, u njegovom slučaju pedofilije, te Boga i njegove uloge u svemu tome.

Da polako privedem kraju, roman Toni Morison istovremeno se i lako i teško čita; jezik je prilično jednostavan, tačke gledišta koje se daju lako se prate, dosta toga dato je i iz dječje perspektive, ali teme kojih se dotiče sve su samo ne lagane i lako svarljive. Ali su od suštinske važnosti. U tekstu koji se daje uz knjigu, autorka navodi da je ideja za pisanje ovog romana nastala kad joj je jedna prijateljica saopštila da bi voljela imati plave oči. I zaista je nevjerovatno kako jedan takav, na prvi pogled sitni momenat, može izroditi jednu ovako snažnu priču, razgranatu u desetine različitih pravaca, spremnu da preispita kakve posljedice može imati proces stalnog odbijanja, a možda i važnije, koji su sve postupci ujedno i vid saučesništva u tom odbijanju.

Takođe, ako vas zanima još nešto o knjigama Toni Morison, o njenom romanu Voljena, pisala sam ovdje.

Do narednog čitanja!

Objavljeno od strane

Sakupljač materijala za ovu svaštaru, koju čine preporuke i osvrti na različite sitnice koje život znače (ili ga malo uljepšaju, ako ništa drugo).

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s