Pregled 2019. godine

Da me neko pita koji su mi to omiljeni postovi koje objavljujem na blogu, mislim da bih bez razmišljanja rekla da su to ovi pregledi godine. Objava u koju stane sve najbolje iz posljednjih godinu dana, bile to knjige, filmovi, serije, neke nasumične stvarčice i šta sve ne. Ovakve postove imam iz 2016, 2017. i 2018. godine, tako da je ovo četvrti po redu. Da ne dužim, evo liste najboljeg od najboljeg iz 2019.

KNJIGE. Naravno, krećemo od knjiga. Na samom početku, tu je sjajni Juval Noa Harari i njegova knjiga Sapijens, objavljena prvo u izdanju Biblionera, što je ujedno i moje izdanje, a nedavno i u izdanju Lagune. Kao svojevrsni podnaslov stoji napomena kratka istorija ljudskog roda i to možda i ponajbolje opisuje ovu knjigu. U njoj čitamo o najranijim danima naše vrste, a i onim koji su im prethodili, o velikim promjenama koje su na različite načine uticale na tokove naše istorije i našeg postojanja. Hararijev stil je vrlo prisupačan, jedna je od onih osoba koje nastoje i potencijalno komplikovane fenomene objasniti jednim prijemčivim i jednostavnim stilom. Sjajan! Tu je još jedna meni vrlo draga i istinski zanimljiva i kvalitetno odrađena knjiga: Žene BiH, na čijoj su realizaciji radile Amila Hrustić Batovanja, Masha Durkalić i Hatidža Gušić. O ovoj knjizi sam već pisala na blogu, tako da vas ovom prilikom upućujem na taj post: ovdje. Ok, vrijeme je da se prebacimo na beletristiku. Za početak, jedan divan roman koji je taman ušao u širi krug za NIN-ovu nagradu. Riječ je o romanu Otkako sam kupila labuda sjajne Tanje Stupar Trifunović. Koliko je samo čiste ogoljenosti i suštine Tanja uspjela prikazati na stranama svog novog romana. I koliko su se samo poklopili izbor forme, tema i njen primarno lirski stil pisanja. Nakon završetka čitanja ovog romana, nekako postane gotovo kristalno jasno koliko nam nedostaju romani pisani o ženama, iz perspektive žene, romani koji daju jedno žensko viđenje svijeta, viđenje koje vam je tako blisko i koje lako prepoznajete, sa svim njegovim krasnim i tragičnim stranama. A u vezi s Tanjinim pisanjem, tačno te stigne kao grom iz vedra neba to shvatanje kako je neko u stanju proizvesti sjajnu priču i bez nekakve primarne događajnosti.

Processed with VSCO with a6 preset

Tu je i roman Proslava Damira Karakaša. Koliko je toga stalo u ovu knjižicu, koliko se složenih tema i pitanja, ali i samog života u svojoj ogoljenosti, može literarno predstaviti ovako svedenim jezikom, gdje je svaka riječ tako pozicionirana da imate osjećaj da se tu jednostavno nije mogla naći nijedna druga. I sve te sjajne pojedinačne scene i opisi, od onog s psom na kraju druge cjeline, preko onog s lisicom, do onog sa zecom (koje koliko god da na prvi pogled možda izgledaju epizodično i usputno i te kako smisleno i lijepo se uvezuju u šire okvire priče), gdje naprosto morate uzeti trenutak da zaista sami sebi objasnite da je neko napisao takve rečenice. Jedno od najvećih i najprijatnijih otkrića ove godine svakako je pisanje Kristiana Novaka. Njegovi romani Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši definitivno idu u red najboljih koje sam pročitala u posljednje vrijeme, ne samo ove godine. Kako taj čovjek barata različitim stilovima, kako prilazi različitim temama, kako različite pojave ujedinjuje u jednu mrežu u kojoj sve ima smisla! Kad je riječ o romanu Črna mati zemla, moram priznati da mi se na samom početku knjige činilo da ovo neće biti jedan od romana koji će me oduvati, iako je većina utisaka na koje sam nailazila upravo takva, ispalo je da sam se grdno prevarila. Stilska raznolikost različitih dijelova sjajno se uklopila u jednu cjelinu, pa i taj početni dio koji mi je na početku i bio malo problematičan, onaj koji slijedi nakon svojevrsnog dokumentarnog uvoda, pokazao se u dobroj mjeri opravdanim. Stalo je svašta u redove ovog romana, odnos faktografskog i fiktivnog, istine i laži, ličnog i kolektivnog, pouzdanosti i nepouzdanosti (a nepouzdane naratore volim koliko god da nekad znaju da me nerviraju), sve sa nekim finim osjećajem za jezik, kao i za detalje. Pisanje Kristiana Novaka zaista djeluje kao nešto zrelo, zaokruženo, izgrađeno, promišljeno i definitivno vrijedno posvećivanja pažnje. Kad je riječ o drugom njegovom romanu, valja navesti da je i ona težak poput crne zemlje, kao i Črna mati zemla, težak u smislu da je čovjeku pošlo za rukom da u redove knjige unese svu vlagu, težinu i crnilo tla o kojem piše, da roman konstruiše po odlikama na kojima je sačinjeno i zemljište kraja koji naseljavaju njegovi likovi. A tek to kako plete mrežu priča i nesreća i potraga i puteva različitih sudbina i kao da ih nekom neobjašnjivom silom vuče ka tom mraku, sa koje god strane dolazili i koliko god na prvi pogled daleko od tog mraka bili. Jezički je sjajan, stilski je sjajan, tematski je aktuelan i univerzalan u isto vrijeme, postupci vas tjeraju da se nađete s vremena na vrijeme u poziciji likova o kojima čitate.

Processed with VSCO with a6 preset

Tu je i moj prvi susret sa pisanjem Miljenka Jergovića (da, ima nas koji ga nismo do sada čitali, praštajte). Čitala sam Roman o Korini i da, knjižica mi se svidjela. Koliko krasna knjiga, toliko potresna, koliko puna ljubavi, toliko puna patnje, koliko puna razumijevanja i dobrih namjera, toliko i keltvi. Sjajno ispričana priča koja istovremeno djeluje kao da je sažeta do svoje srži, gdje nijedna rečenica ne štrči i ne iskače od ostatka, a opet tako slojevita, puna sitnih detalja i tokova koji se granaju na sve strane, toliko hvata jedan specifičan momenat, a opet djeluje toliko univerzalno i bezvremenski. Pravo malo čudo od knjige. Izdvojila bih i roman Sanje Savić Tuđa kost, koji je jedna prava mala ženska porodična istorija. Junakinja nam priča priču o sebi, ali i priču o mladosti, odrastanju i životima dviju njenih baba i njihovim porodicama. Stilski i jezički postoje odgovarajuće razlike u narativima koji odgovaraju različitim periodima i to je svakako jedna od uspjelijih odlika ove knjige, tako da život mlađe junakinje odlikuje svojevrsni ispovjedni ton, usmjerenost na sebe i sopstveni unutrašnji život, na odluke koje donosi, dok su narativi posvećeni životima njenih baba uglavnom bazirani na klasičnijem pripovjednom pristupu, dijalozi su jezički fino prilagođeni razgovornom stilu… Tu je i roman Boldvin Milice Vučković, u kojem pratimo priču o životu junakinje Nađe, koja se našla u centru za rehabilitaciju i resocijalizaciju. Jedna nit prati upravo taj vremenski odsječak, njeno snalaženje u novom prostoru i datim okolnostima, proces postepenog prilagođavanja i transformacije, a druga nit usmjerena je na različite odsječke iz njenog djetinjstva i perioda odrastanja, odnosno one segmente koji treba da na upotpune sliku junakinje i do neke mjere pojasne kako je stigla tu gdje jeste. Milica Vučković zaista zanimljivo piše, tekst funkcioniše kao veliki niz verbalnih asocijacija, ali nije nimalo naporan za čitanje, prelazi između različitih vremenskih perioda lijepo su osmišljeni, a rečenica koja funkcioniše kao neka vrsta refrena cijeli tekst još jače uvezuje u jednu cjelinu. Ispovjedni ton junakinje osmišljen je tako da imate osjećaj kao da vam je veoma bliska, lako je povezati se s njom i makar u određenoj mjeri prepoznati se. Roman koji pokazuje kako se lijepo preko priče jedne junakinje pričaju i neke mnogo šire priče. Ove godine nisam čitala mnogo poezije, možda neke četiri zbirke, pet najviše, a ako bih morala izdvojiti samo jednu, onda je to definitivno Kuda sestro Damira Avdića. Naravno da nisu sve pjesme jednakog kvaliteta, sirov je i surov Avdić u svojim stihovima, ali tamo gdje ubode, ubode baš kako treba i na najbolji mogući način. Evo nekoliko stihova iz dviju pjesama, čisto da steknete barem neki pvi utisak:

Nemoj Bože mene kleti

zar sam mogo ostaviti

tako mlado tako samo

uplakano neljubljeno

ako digneš na nju ruku

kajaćeš se na pepelu

grijeha moga stida njena

nemoj Bože ne igraj se

(Kakvo lijepo svijeće raste)

I sine

ako zajebem

ne opraštaj

ja nemam pravo na to

majci možeš

ona je krvarila

ja sam samo stojo i gledo

(Sine)

I za kraj, tu je žena kojoj obavezno planiram posvetiti jedan poseban post na blogu jer njeno pisanje definitivno ide u vrh svega što sam pročitala. Lusija Berlin i njena zbirka A Manual for Cleaning Women. Zbirka je objavljena u Hrvatskoj (Ocean More) i u Srbiji (IPC Media). Neću da dužim da ne pokvarim planirani post, ali navešću to da iz njenih priča izbija gotovo nevjerovatno životno iskustvo ove autorke, u mnogim slučajevima daleko od sjajnog, ali i specifičan stil, način pisanja koji je istovremeno i nenametljiv, bez suvišnih detaljisanja, ali čija ljepota u potpunosti dolazi do izražaja baš u nekim detaljima, koliko god to zvučalo međusobno isključivo. Njene priče postale su prostor za život najrazličitijih likova, u njima ima i patnje i smrti i propadanja i izgubljenosti, ali tako često iz redova izbija i neka fina atmosfera, radost malih trenutaka, život onakav kakav jeste u svojoj neposrednosti. Tako čitamo o očajničkim potragama za nekim alkoholom, porodičnim odnosima, iskustvima iz zatvora, o drugosti… Nema tu mnogo nekih velikih događaja, ali štošta veliko se da naslutiti baš iz njenog jezika i načina građenja priča. Nekad je samo jedan red pa da priča dobije potpuno novi smisao. Odavno nisam naišla ne nekog čiji stil pisanja izgleda ovako autentično, posebno ali nenametljivo i nepretenciozno. Lusiju zaista treba čitati.

FILMOVI I SERIJE. Kad je riječ o filmovima i serijama, nema tu baš mnogo materijala (što zbog manjka vremena, što zbog toga što nisam baš vodila neke bilješke šta sam to pogledala, tako da se sad malo teško sjetiti), ali nekoliko sjajnih ostvarenja svakako treba spomenuti. Prvo, da ja spadam u grupu onih ljudi kojima se dopao novi Tarantino (spomenula sam film i u jednom postu mjesečnih preporuka: ovdje). Iz istog posta možete saznati za HBO seriju The Loudest Voice, koja prati priču o životu i radu Rodžera Ejlsa, kao i za fenomenalni dokumenatarac o novinarima Džimiju Breslinu i Pitu Hamilu Breslin and Hamill: Deadline Artists. Najveći broj filmova koji se nađu na ovoj listi direktan je rezultat gledanja ostvarenja koja su nominovana za Oskar. U skladu s tim, izdvajam i sjajni, sjajni poljski film Cold War Pavela Pavlikovskog. Dalje, ne bih da zaboravim ni sjajnu seriju Černobilj, a ove godine čekala nas je i treća sezona True Detective. Od zanimljivih dokumentaraca, izdvojila bih još Netflixov Fyre, posvećen pitanju propasti naslovnog muzičkog festivala i tome šta se to desi kad jednostavno ne možeš odustati od nečega i uporno ne prihvataš ne kao odgovor, koliko god da se sve oko tebe raspada. Tu je još jedna preporuka s Netfliksa, riječ je o seriji Abstract: The Art of Design, koja se bavi djelom različitih dizajnera i umjetnika: fotografa (Platon), ilustratora (Kristof Niman), grafičkih dizajnera (Pola Šer), dizajnera enterijera (Ilse Kroford). Svaka epizoda posvećena je jednoj osobi i njenom radu, a epizode traju negdje između 40 i 50 minuta.

MUZIKA. Koliko nije bilo vremena za nove filmove i serije, e još je manje bilo vremena za otkrvanje nove muzike. Ali naravno da post neće ostati bez preporuka i tog tipa. Tu je sjajni bend Svemirko, koji smo ovog ljeta imali priliku slušati u Banjaluci, zatim odlični J. S. Ondara, a ove godine stigao nam je, taman na samom kraju ljeta, novi Lanin album.

I nakon nekih skoro pa 2000 riječi, stigli smo do kraja ovogodišnjeg pregleda. Bilo je tu i nekih zaista sjajnih knjiga koje smo objavili u Imprimaturu, bilo je sjajnih izložbi i događaja, poput Tajanine izložbe Znakovi odrastanja ili projekta Ženska soba. Vjerovatno sam svašta nešto propustila i nekih sjajnih stvari ću se sjetiti tek nakon što objavim post, ali to je šta je. Ovo se dešava osobama koje ne vode redovno evidenciju 😀 Vrijeme je da krenemo polako u novo skupljanje preporuka. Srećno!

Objavljeno od strane

Sakupljač materijala za ovu svaštaru, koju čine preporuke i osvrti na različite sitnice koje život znače (ili ga malo uljepšaju, ako ništa drugo).

2 thoughts on “Pregled 2019. godine

  1. Sa zadovoljstvom sam prosao kroz ovaj, literalni kolaz, oetio zadovoljstvo sto mogu, kroz kazivanje autora, uzivati u delima za koja nisam znao, a toliko toga obican covek ne stize. Hvala Puella Sole

    Sviđa mi se

Ostavite odgovor na Puella Sole Odustani od odgovora

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s