Pregled 2018. godine

Došlo je vrijeme i za post koji sadrži pregled 2018. godine. Objavila sam nešto ovakvo i krajem prošle godine (možete čitati ovdje) i došla do zaključka da mi se zaista sviđa da baš ovakvim postovima završim godinu. Obrati čovjek pažnju na sve što je radio tokom 12 mjeseci i podsjeti se svih fenomenalnih stvari koje je otkrio i koje su našle put do njega. Sastavila sam tako spisak knjiga, muzike, filmova i serija koje su ostavile najsnažniji utisak na mene u 2018. Nadam se da će možda nešto od ovih stvari koje sam probrala poslužiti kao ideja, potencijalno zanimljiv prijedlog ili inspiracija za slušanje/čitanje/gledanje u 2019. ili bilo kojoj narednoj godini.

KNJIGE. Kad je riječ o knjigama, izdvojili su se sljedeći naslovi. Luzitanija, Dejan Atanacković. Ovaj čovjek svakako spada u najveća ovogodišnja (sad već prošlogodišnja) otkrića na planu književnosti. Pročitala sam krajem godine i zbirku priča Čovek bez jezika i svakako se i u njoj prepoznaje taj njegov specifičan stil pisanja, međutim, ipak bih izdvojila roman, i to iz razloga što pored sjajnog izbora tema, moći zapažanja sitnica i posvećivanja pažnje detaljima, te tom stilu, pomalo gotovo sterilnom, koji meni i te kako odgovara (a što su sve odlike i jedne i druge njegove knjige), Luzitanija sadrži i tu kariku sjajnog uvezivanja svih različitih rukavaca priče, detalja, likova u jednu cjelinu sa smislom (koliko god da se tekst u pojedinim svojim dijelovima činio besmislenim). Vjerujem da će svaki iole pažljiv čitalac moći u dobroj mjeri uživati u ovim lavirintima, tunelima i spiralama u kojima se prepliću mit, istorija, stvarnosno, čudesno, ludilo, razum, ironija, kestenje, kutije i šta već ne. Ima u ovoj knjizi mnogo toga zbog čega se uživa već u prvom čitanju, ali ima i sasvim dovoljno toga da se jedva čeka i ono naredno.  In a Sentimental Mood, Ivana Bodrožić. Ovo je bila dobra godina kad je riječ o mom čitanju poezije. I mnogo mi je drago zbog toga. Nakon ovogodišnjeg Festivala književnosti Imperativ, uzela sam da čitam ovu zbirku poezije i prosto se oduševila (to je glagol koji će se često pojavljivati u ovom postu). Ima u ovoj zbirci mnogo dirljivosti, bola, blagosti, muzike, ljubavi, života, smrti, rata, svakodnevice i dirne te nekako, a to je, na kraju krajeva, ono što je bitno. Evo i nekoliko stihova:

Ali više se ne mogu opustiti,
ne mogu mirno ležati,
predugo su žene koje su me rodile
spavale tako da bi mogle bježati.
(***)

Voljela bih biti otac mojoj kćeri
s mekanim i mirisnim dlačicama na rukama
u koje zabija nos i opija se
tamnim, muškim, sigurnim
(…)
očevi pouzdano znaju nestati
majke ostaju za mržnju

krivih usana
ukočenih ramena
općenito propadljivijeg tijela
s malo ili sasvim bez trikova

mrzeći svoje majke
koje nikada nisu znale
kako im biti očevi
(***)

Svu tugu svog života
moja mater je jučer
prelila u maleni leš
dvanaestogodišnje kuje
od svega dvije kile.
(…)
Još jednom, mislila sam tada,
bez da i sa kim podijelim,
Platon je bio u pravu,
sve je ovo samo odraz odraza,
i ova smrt, i ova ljubav, i ova patnja,
sve se više primičemo Ideji.
(PASJI ŽIVOT)

Nevažne tačke gledišta, Paolo Sorentino. Sorentino još jednom odličan. Riječ je o knjizi koja objedinjuje 23 priče (priče-portreta). One prate živote ili neke životne situacije likova koji su razvijani na osnovu fotografija koje se daju na početku svake priče, a koje su djelo fotografa Jakopa Benasija. Likovima na fotografijama pripisuju se imena, ali i čitave priče o njihovim izmaštanim ali mogućim sudbinama. Posljednja fotografija prikazuje samog autora, ali drugačije imenovanog, oko kojeg se takođe razvija čitav mali životni narativ. Pisala sam već o ovoj knjizi, tako da vas upućujem na poseban post ako vam se čini zanimljivom (ovdje). Voljena, Toni Morison. Još jedna sjajna knjiga i još jedna knjiga kojoj sam posvetila zaseban post ove godine. Riječ je o romanu zasnovanom na priči o ropstvu, oslobođenju, crnačkoj kulturi, ženskosti, majčinstvu i složenosti koja proizilazi iz odnosa među tim (a i mnogim drugim) stavkama. Više čitajte ovdje. Moja genijalna prijateljica, Elena Ferante. Za početak, ovo nije preporuka samo prvog dijela, ovo je preporuka svih dijelova ove tetralogije. Rekla bih da mi je prvi možda bio najmanje zanimljiv, ali vrijedilo je preći tih nekoliko stotina stranica i odlučiti nastaviti čitanje. O prvoj knjizi sam već pisala (ovdje), a ako bih morala dati neki kratki osvrt na to št ase sve može naći u ovim knjigama, onda bi tu valjalo spomenuti priču o odrastanju, ne samo ženskom već i odrastanju uopšte, odrastanju i razviju jedne zajednice, jednog naselja, Napulja, ali u dijelovima i cijele Italije. Nije ovo priča samo o ljubavnim  ili životnim usponima i padovima junakinja čije živote pratimo, ovo je priča o razvoju jednog grada, transformaciji jednog vremena, (ne)mogućnosti opstanka u takvim promjenama na društvenom, političkom, obrazovnom, ekonomskom planu. Upoznajemo likove, ali upoznajemo i Napulj. Napulj kakav je bio i Napulj kakav tek postaje, obilježen u većoj ili manjoj mjeri industrijalizacijom, kriminalom, talasima feminizma i borbe za prava radnika, a ponajviše (ne)snalaženjem njegovih stanovnika u novonastaloj atmosferi. Uhvati zeca, Lana Bastašić. Prvi roman Lane Bastašić bio je tema posebnog posta (ovdje), a definitivno ima mjesto i na ovom spisku. Put kojim čitalac kreće kada uzme ovu knjigu u ruke nije samo put kojim su krenule junakinje, od Mostara do Beča, nije to ni samo put u prošlost i sjećanja, to je najprije praćenje puta junakinje koja pokušava da shvati sebe i ono što ona jeste; junakinje koja pokušava da se definiše i odredi nezavisno do svega drugog (kada želi da ima nešto samo svoje), ali istovremeno u odnosu na sve sa čim se susreće (jer ulogu sebe gradi i kroz ulogu prijateljice i kroz ulogu ćerke i kroz ulogu učenice/studentkinje i kroz ulogu nečije djevojke i kroz ulogu one koja priča o svemu ovome…). Pa i onda kada želi od toga nečega da pobjegne (bila to slika majke, zemlje koja se raspada ili nečeg trećeg). Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni, Vitomirka Trebovac. Još poezije, i to još sjajne poezije. Šta je to po čemu se izdvaja ova zbirka? Izbor tema, pristupačnost i savremenost jezika i samih tema i motiva, perspektiva iz koje se piše… Evo i nekoliko stihova (istina, izvučenih iz konteksta), da ne bude da pričam samo onako:

„a sve vreme sam mislila
dok smo hodali
da je najtužnije u smrti
ne sama smrt
već sunčan dan
naspram mračne rake“

„ali nema krpljenja
ne možeš pokrpiti
rastureno dete
nikad“

Razmnožavanje domaćih životinja, Tanja Stupar Trifunović. I još malo poezije. Prve odrednice koje su mi pale na pamet nakon čitanja ove Tanjine zbirke jesu da je riječ o zbirci koja je umjetnički zrela, puna i smrti i ljubavi i propadanja i čulnosti i bogova i društvene kritike, a sve upleteno tako da izgleda kao da baš tako i treba da bude. Ništa nije bezrazložno tu, ništa ne štrči, ništa ne bode oči, osim ako to nije bio cilj. Od mene ima pet zvjezdica već za stihove:

„Igranje riječima je častan posao
kažu da je on tako stvorio svijet
Igranje riječima je prljav posao
prvo vode rastaviti pa brda i blato
sve to blato
u koje upadaš i upadaš a ničije ruke nema
nije još stvorena
da te pridrži“

Ili za kraj pjesme „Sudbina Pitije“:

„djeco spasite svijet
od pokvarenih i gramzivih staraca“

Kratka slova, En Karson. Ni sama ne znam kakva su mi očekivanja bila kad sam uzela ovu knjižicu u ruke, ako sam ikakva posebna uopšte i imala, ali ostala sa zadivljena. En Karson pravi prava mala čuda od riječi. Iz jedne mješavine proznog, poetskog, esejističkog, svakodnevnog, intertekstualnog i intermedijalnog stvara prave male literarne svjetove. Oni se razumijevaju na različite načine i u različitoj mjeri, zavisno od čitalačkog iskustva svakog pojedinačnog čitaoca, rekla bih, ali i bez obzira na to, prava je divota kako se sa tako malo riječi, dobro probranih i uvezanih, tekst može učiniti tako živim. Kakvo fenomenalno otkriće za kraj ove godine! Kakva ženska, Jelena Mitrović i Sonja Bajić. I za sami kraj tu je ova sjajna knjiga, nastala na osnovu istoimenog bloga. U knjizi čitamo o ženama koje su ostavile trag na istorijskom, umjetničkom, kulturnom, društvenom planu na našem području. Priča o svakoj od žena upotpunjena je ilustracijom, fotografijama, isječcima iz tekstova koje su te žene pisale. Tekstovi su kratki, ali dovoljno informativni. U svakom slučaju, svaka preporuka, a detaljniji post očekujte uskoro.

Processed with VSCO with a6 preset

SERIJE. Kad je riječ o serijama, pokušala sam se ograničiti na to da ne navodim nove sezone serija koje već duže vrijeme pratim(o). Neke od ovih su snimane i prvi put emitovane ove godine, a neke su nove za mene, ali svaka zaslužuje preporuku. Alias Grace. Ovu seriju pogledala sam za potrebe jednog posta na blogu, tako da nešto detaljnije utiske možete čitati u njemu (ovdje). U najkraćim crtama, riječ je o seriji koja je nastala na osnovama istoimenog romana Margaret Atvud, a on je napisan kao literarna adaptacija događaja koji su se zaista zbili u devetnaestom vijeku. Priča je smještena u Kanadu, u pomenuti 19. vijek, i prati život Grejs Marks, o čemu saznajemo na osnovu razgovora koje ona vodi sa psihijatrom Sajmonom Džordanom. Njemu je pripala uloga da odredi svojevrsnu evaluaciju Grejs Marks, koja je optužena za ubistvo. Sharp Objects. Mnogi su ovoj seriji zamjerili da je neki slabašni pokušaj adaptacije True Detective, da je previše spora, da se gotovo ništa ne dešava, da je sva radnja mogla da stane u jedva tri epoizode. Međutim, meni je ova serija bila sjajna, a Amy Adams u njoj i više od toga. Priča prati pokušaj da se riješe određeni zločini, tj. ubistva, ali fokus nije stavljen na samo rješavanje slučaja kao takvog, već na psihološke aspekte junakinje, ali i mnogih koji su u vezi s njom. To u dobroj mjeri objašnjava i datu usporenost i možda očekivanost pojedinih situacija, pogotovo samog kraja, ali i opšte atmosfere koja vlada u svakoj epizodi. Ponavljam, ako ništa, vrijedi gledati makar zbog fenomenalne Amy. Patrick Melrose. Kao što je Amy odlična u Sharp Objects, tako je i Benedict Cumberbatch odličan u seriji Patrick Melrose (dobro, uvijek ću ga gledati kao Sherlocka, ali šta sad da se radi). Serija je zasnovana na literarnom predlošku, a prati život naslovnog junaka od traumatičnog djetinjstva do odraslog doba, koje je tom početnom traumom i te kako određeno. Pored sve te tragičnosti i traumatičnosti, serija ne izbjegava elemente humora, koji odlično funkcionišu u cjelokupnoj priči. Obuhvaćen je period šezdesetih godina dvadesetog vijeka na jugu Francuske, osamdesete godine u Njujorku, te sami početak 21. vijeka u Britaniji. Jutro će promeniti sve. I za kraj jedna domaća serija (ne znam kad se ovo posljednji put desilo). Jedna divna serija o mladima, o životu u današnjem trenutku, o svakodnevnim stvarima, o velikim odlukama, o navikavanju, promjenama, sitnim i krupnim borbama, pobjedama i porazima. Bilo je pravo uživanje gledati nešto što prati trenutak u kojem živimo i tretira ga na jedan tako zanimljiv, pristupačan i nepretenciozan način. Apsolutno svaka preporuka!

FILMOVI. Činjenica da sam se toliko posvetila gledanju serija uslovila je činjenicu da filmove, osim nominacija za Oskar, slabo gledam. Ovdje sam izdvojila četiri koja su mi ostala u pamćenju kao najzanimljivija. Three Billboards Outside Ebbing, Missouri.  Jedan od možda najzanimljvijih filmova koji su se našli u konkurenciji za Oskar početkom 2018. Posebno su zanimljivi elementi humora, koji su se tako čudno, a opet tako prirodno uklapali u priču koju film prati. Obrađena je tema koja prati pokušaj majke da osvijetli smrt svoje ćerke, upravo pomoću tri bilborda iz naslova filma, a na kojima stoje tri iskaza koja upućuju na njeno stradanje, ali i na činjenicu da se nije otkrilo ko je krivac i da vlast baš i ne radi aktivno na tome. Blade Runner 2049. Baš sam se radovala novom Blejdu i definitivno nije razočarao. Vrlo lijepo se priča iz ovog nastavka nadovezala na onu iz prvog Blejda, naročito kad je riječ o odnosu pitanja o sopstvenom postojanju koja junaci sebi postavljaju ili u koja sumnjaju. Film se istovremeno oslanja na prvi dio, ali i nudi neke novine i pomake. Lady Bird. Ovo je bio moj lični favorit. Divna priča o odrastanju sa divnom Saoirse Ronan. Nakon gledanja, shvatila sam da je ovo jedan od onih filmova koje bih mogla uvijek gledati, lagan, nenapadan, ali ne i dosadno plitak. The Florida Project. Film o ljudima kojima hoteli/moteli/hosteli postaju domovi, ili makar nešto najbliže onome što se može nazvati domom. Možda najbolja stvar u vezi s ovim filmom jeste to odlično povezivanje dječje priče i perspektive sa ozbiljnim društvenim problemima koji pokazuju ne baš tako sjajnu i bajnu stranu moderne Amerike.

MUZIKA.  I za kraj: nekoliko muzičkih preporuka, bez nekog naročitog objašnjena. Samo pustite i uživajte. Angus & Julia Stone: Yellow Brick Road. Snarky Puppy: Lingus (We Like It Here). Sir Croissant. Vanja Mišić: Tu i tu.

Objavljeno od strane

Sakupljač materijala za ovu svaštaru, koju čine preporuke i osvrti na različite sitnice koje život znače (ili ga malo uljepšaju, ako ništa drugo).

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s