Elena Ferante: Moja genijalna prijateljica | Odmor kroz knjige (II dio)

Nastavljamo sa serijom postova u kojima vam pišem o knjigama koje sam ove godine čitala na odmoru (prvi post možete pročitati ovdje). Kao što možete vidjeti na fotografiji, odvažila sam se napokon i ja na čitanje Elene Ferante. Zašto nisam ranije? Nisam stizala. Jesam li imala neka posebna očekivanja? Ne baš. Koji je krajnji utisak? Da krenemo redom…

Elena Ferante je zaslužna za ciklus od četiri knjige naslova Moja genijalna prijateljica, Priča o novom prezimenu, Priča o onome koji beži i koji ostaje te Priča o izgubljenoj devojčici. U ovom postu, pišem vam o prvom romanu iz ovog ciklusa, a nekad u budućnosti, nakon što i sama završim čitanje svih dijelova, možete očekivati i kompletan pregled ove napuljske tetralogije, kako uglavnom biva okarakterisana.

Processed with VSCO with  preset

Kad je riječ o lokalizovanju radnje, prvi roman uvodi nas u priču o životima junaka koji su smješteni u predgrađu Napulja, taman negdje na polovini dvadesetog vijeka. Ovi podaci svakako su bitni, jer su i prostor i vremenska odrednica, koja sa sobom neizostavno nosi duh prošlih vremena i težnju da se život nastavi bez obzira na prethodne istorijske događaje i opštu atmosferu do kojih su oni doveli, vrlo čvrsta podloga na kojoj su izgrađeni temelji junaka s kojima se u romanu srećemo: njihovi strahovi, sukobi, maštanja, odnos prema smrti, odnos jednih prema drugima. Iz te smjese karaktera izdvajaju se dvije junakinje, dvije gotovo oprečno postavljene djevojčice koje vuku niti priče: Elena i Lila. Eleni je ujedno pripala uloga i naratora u romanu, tako da sve što saznajemo o svijetu priče, saznajemo iz njene perspektive, s jednom bitnom napomenom: uz jasno naznačenu vremensku distancu. Naime, okvirna priča koju čitamo na samom početku romana pokazuje nam Elenu kao odraslu ženu, kojoj telefonira Rino, sin njene prijateljice Lile, za koju se ispostavlja da je jednostavno iščeznula, bez ostavljanja ikakvog traga o svom odlasku. Upravo taj događaj poslužio je kao okidač Eleni da pisanjem svega onoga što joj je ostalo u glavi o zajedničkoj im prošlosti na neki način poništi takav njen postupak. I tu već vidimo začetak opisa njihovog odnosa, koji će dalje biti razrađen u umetnutoj priči; te gotovo neraskidive veze u dobroj mjeri sačinjene od suprotnosti. Taj odnos oslikava svakako karaktere junakinja, ali upućuje i na dosta širu temu: pitanje izbora koji se nudi djevojčicama/djevojkama/ženama i života koji biva određen tim izborom.

Processed with VSCO with  preset

Stil kojim je knjiga pisana svakako je vrlo čist. Ta mi se riječ odmah nametnula kao prva kojom bih mogla okarakterisati pisanje Elene Ferante. A šta uopšte znači to čist? Vjerujem da je određeno svojevrsnom lakoćom kojom se nižu segmenti teksta i kojom se taj isti tekst upija, nizanjem opisa, ali bez pretjeranog zaustavljanja na detaljima koji su predaleko od glavne niti same priče i uopšte mogućnošću da čitaoca istinski veže za svijet u kojem obitavaju junaci. Naracija odaje utisak neposrednosti, jasnoće, ali činjenica da sve što saznajemo dobijamo iz perspektive naratora vezanog za lik, koji se prisjeća događaja iz djetinjstva, u nekoj mjeri dovodi u pitanje i stepen pouzdanosti. Takođe, sam izbor takvog prenošenja priče, kao niz gotovo potpuno hronološki izloženih događaja, svakako nije najmaštovitiji ili najmoderniji pristup, ali ta njegova jednostavnost prilično se uklopila u kontekst predstavljanja djetinjstva i prvih momenata upuštanja u vode odrastanja. Cijenim da to i objašnjava zašto je toliko segmenata priče i usmjereno ka nekada gotovo banalnim momentima stalnog zaljubljivanja, odljubljivanja i uspostavljanja relacija na planu ljubavi i prijateljstva.

Dok pratimo odrastanje junakinja i usložnjavanje veza među predstavljenim likovima, svjedočimo i o razvoju jednog grada, transformaciji jednog vremena, (ne)mogućnosti opstanka u takvim promjenama na društvenom, političkom, obrazovnom, ekonomskom planu. Upoznajemo likove, ali upoznajemo i Napulj. Napulj kakav je bio i Napulj kakav tek postaje, obilježen u većoj ili manjoj mjeri industrijalizacijom, kriminalom, talasima feminizma i borbe za prava radnika, a ponajviše (ne)snalaženjem njegovih stanovnika u novonastaloj atmosferi.

Priča o mješavini starih i novih vremena, književnog jezika i dijalekta, mašte i realnosti, starima i mladima, djetinjstvu i odrastanju završava Lilinim vjenčanjem. Takav završetak poslužio je kao jedan dobar cliffhanger (i svakako je tu da nas natjera da u ruke uzmemo i nastavak), ali se nametnuo i kao logičan momenat kojim se može završiti ovaj dio priče, prelazak iz djetinjstva u svijet odraslih. Koliko će se stil, zastupljenost različitih tema i pitanja ili perspektiva iz koje saznajemo o događajima mijenjati u nastavcima, to mi ostaje tek da vidim nakon što i njih pročitam, pa da tada sklopim nešto opširniju predstavu o ovoj literarnoj slici jednog grada izgrađenoj na priči o sjećanjima.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s